Tema ljutnje i agresije vrlo je česta, kako u razvojnoj, tako i u psihologiji odrasle dobi. Dapače, neizbježna je. Osim toga, vrlo često poprima negativnu konotaciju. Biti ljut često se vezuje s impulzivnošću, nemogućnošću kontrole, a potom i osudom okoline. Agresija pak biva vezivana uz termine fizičke agresije, verbalne agresije... u svakom slučaju,  shvaća se kao nepoželjni oblik ponašanja i izražavanja.

Djelomice to jest točno. Unatoč tome, važno je imati na umu da agresija kao takva nije nužno loša. Agresija je sastavni dio našeg života te je nužna kako bismo se "energizirali" i pokrenuli za akciju. Agresija jest energija.

Ljutnja je pak emocija, jednako kao i sreća, tuga, ljubomora itd. Ona je osjećaj koji se javlja kao rezultat frustracije jer ne može doći do željenog cilja, a ispod ljutnje se zapravo nalazi ono autentično, bilo to strah, tuga ili bol.

Način na koji izražavamo ljutnju u velikoj mjeri je kulturalno uvjetovan. Tako je mnogo prihvatljivije da su dječaci ekspresivniji u izražavanju ljutnje, dok se od djevojčica od malena (što svjesno, što nesvjesno) očekuje da budu "dame".

Da li je ispravno negdje na sredini? Pomaže li nam kada postanemo svjesni da "ljutnja nije samo ljutnja" te da nema krivih osjećaja? Ono za što jesmo odgovorni jest naša akcija, na nju možemo utjecati. Točnije, ne ljuti mene netko već "ja sam sebe ljutim TAKO što određeno ponašanje/događaj percipiram na određeni način/ugrožavajuće. Stoga, možemo sagledati što me ljuti, zbog čega i kako se snalazim s tim osjećanjem. Postoje ljudi koji "nisu nikad ljuti", ljutnja im je stran pojam. Postoje i oni koji su stalno ljuti, da ne govorimo i agresivni.

Smatram da je važno biti svjestan svoje agresije, kako ne bismo proveli život pasivno agresivni, kontinuirano psihosomatski bolesni ili pak nešto treće. Također, učiti našu djecu da je u redu biti ljut a jednako tako ih učiti kako se nositi s ljutnjom čini mi se iznimno važnom životnom lekcijom.

U nastavku je nekoliko kratkih i jednostavnih uputa kako pomoći djetetu da nauči nositi se upravo s ljutnjom te kako ju na adekvatan način izraziti.

Shema poučavanja djeteta u upravljanju vlastitom ljutnjom predlažem da izgleda ovako:

1.    prvo vi umjesto djeteta imenujete njegovo stanje – "ti se ljutis" – te imenujete i mogući uzrok

2.    postupno dijete uči shvaćati da se ljuti i povezuje svoje osjećaje s konkretnim uzrokom

3.    istodobno dijete uči riječima izražavati svoje želje i potrebe te postizati da drugi shvate što mu treba:"Želim...", "Sada želim da vi..."

4.    dalje vi ulazite u pregovore s djetetom o uvjetima pod kojima može dobiti što želi:"Dati ću ti što želiš, ako..."

Tipična pogreška roditelja sastoji se u potiskivanju osjećaja ljutnje u djetetu i potpunom zabranjivanju svakog očitovanja agresije s djetetove strane. Razlog tome je STRAH. Roditelji se boje da će dijete postati "asocijalno" i da neće voljeti svoje roditelje. Dublji razlog krije se u nesposobnosti roditelja da upravljaju vlastitom ljutnjom, koju su im u djetinjstvu jednako tako "zabranjivali" osjećati.

Postoji li usađena fantazija da "ako si dozvolim ljutnju, ona će eskalirati i dovesti do strašnih posljedica"?  

Roditelji ne bi smjeli posramljivati dijete i prigovarati mu zbog njegovih osjećaja i zato što nije u stanju zauzdati agresiju.

Biti će loše ako dijete zaključi "Ljutim li se, znači da sam loš; a budući da se ponekad ne mogu ne ljutiti, ljutim se još jače, ljutim se i zato što mi zabranjuju da se ljutim."

Rezultat je taj da dijete neće naučiti kontrolirati svoju agresiju već će samo naučiti kako je potiskivati a to ga oslabljuje i lišava mogućnosti da nauči vladati sobom.